Zabluda
Mesec je u znaku škorpije,
to je njeno vreme.
Sve su posle bile kopije,
bezbojne i neme.
Kada zamislim njen lik
na tren pretrnem.
U pogledima tražim obrise
koji na nju liče.
Glavom protiv srca borim se,
al’ na kraju priče
srce proda stari trik,
pa se otrgnem.
I odlutam putevima nekih davnih dana.
To magija je bila,
naborana svila,
na njenim grudima.
Ref.
A ljudima skrivam se i ne pričam o tom.
Jer kako da im objasnim
mada tuđa moja si.
Još se hranim istom zabludom.
Plesati je mogla zauvijek,
tako drsko mlada.
Dani su joj počinjali tek
kada sumrak vlada.
I tišina nađe put
u noći srebrne..
Pa odlutam na ta mjesta gdje je bila moja.
Al’ jutra se prikradu
i oduzmu svu nadu,
dok se budim ja.
Svaki dan obojim tužnom notom.
Svaki san ukrstim sa životom.
I tad si tu. I ludim ja.