Danijela Martinović

Tvoje je lice samo otisak
između dlanova
miriše opet sveta nedjelja
iz tuđih stanova.

A ja pod ovim nebom prvi put
ko noćna smrt
za dah il’ dva, za riječ ko lijek
ponos gubim zauvijek.

Ref.
Ti si mi prvi virus u krvi
zbog tebe zdrava opet bolujem
ti si mi prvi virus u krvi
od tebe odlazim, a znam
da ti pripadam.

Hajde, bar jednom, dušo, budi fer
i priznaj da si njen
i budi čovjek, nemoj biti zvijer
idi ko prijatelj.

Jer ja sa tobom više ne igram
igre bez granica.
Za nju si još briljant i broš
a meni kriva stanica.