Toše Proeski

Da se bar mogu probuditi u svijetu ljubavi
bez starih dugova i ovih nakaza,
što su me stalno pratile.
Da te bar mogu poljubiti
bez loših sjećanja na hladna proljeća,
bez slike stradanja,
što se baš na nas zalijepe.

Jer moj je život igra bez granica.
Umorna priča, trganje stranica
na kojim ništa ne piše.
Jer moj je život vječito padanje.
Kad zbrojim poraze, ništa ne ostane.
Samo još vučem navike, sve na tome ostane.

Da te bar mogu probuditi.
Kavu ti skuhati, u krevet donijeti,
pa te poljubiti.
Al’ toga nema i ne postoji.

Da se bar mogu zaljubiti
u malu seljanku, na nekom proplanku
gore u svemiru.
Tako da dolje ne vidim.