Devojka sa čardaš nogama
Nosila je jelek svileni
kao u pesmi narodnoj.
I krstić, znak na lančiću
da nekog čeka navodno.
O, to su bili svatovi
sve kičeni i zlaćeni.
A mi smo bolje svirali
neg’ što smo bili plaćeni.
Al’ dobro, sad.
Nosio sam šal od kašmira
i prsluk protkan tajnama.
Baš od takvih su je čuvale
tetke sa ‘ladnim trajnama.
Ko srna me je gledala
žalosnom pesmom sluđena.
Čije si, pile pirgavo,
što nisi meni suđena?
Ref.
Hej pusti kose pune polena,
hajde baš u inat babarogama.
Hopa, digni suknju iznad kolena.
Znam da kriješ čardaš u tim lepim nogama.
Rekoh joj beži, mani se
i traži bolje partije.
Premala je moja tambura
da te od kiše sakrije.
Rekoh joj: „Ja sam samo tu
da vreme brže proleti.
Ja nosim čizme skitaljke,
mene je teško voleti.“
Hej doleti, mala senice.
Tu, na moje zlatne čivije.
Vatra šara tvoje zenice,
razbij nešto i zaigraj ludo, divlije.