Vlado Kalember

Tuga ima oči plave
plave kao more Jadransko.
Usne kao trešnje zrele,
noge vitke kao jele,
noge vitke od mene je odnijele.

Tuga ima kose zlatne
zlatne kao žito Slavonsko.
Ruke tople kao plamen,
srce hladno kao kamen,
hladan kamen name naslonjen.

Ima noći sijajnog mjeseca,
čujem odjek njenih koraka
zastanu pred mojim vratima.
Sve pomislim da se vratila.

Ima noči budan sanjam ja
da me ljubi, dira prstima.
Uzalud joj ime dozivam.
Bože, što se sa mnom događa.

Tuga ima ime njeno
njeno ime kao zakletva.
Srećom sam je svojom zvao,
u nju sam se zaklinjao.
Zaklinjao i bez nje ostao.