Svirajte mi Jesen stiže, dunjo moja
Toga jutra sam stigao putničkom klasom
pa kući sa stanice časom kroz bašte i prečice znane.
A u vojsci sam stekao druga do groba
i hroničnu upalu zgloba, suvenir na stražarske dane.
Ušao sam na prstima, mati beše već budna i brzo se prekrstila.
Reče: „Prošlo je k’o za čas, baš si stigao dobro, jer svatovi su tu do nas,
Pa će ti svirati, a ti ćeš birati“
Svadba beše k’o svadba i šta da se priča,
parada pijanstva i kiča i poznata cura u belom.
Već po redu poželeh im zdravlja i sreće,
iz ruku mi otela cveće i sakrila pogled pod velom.
Tad me spaziše cigani, kum je tražio pesmu, al’ ja sam stig’o, briga njih
širok osmeh i zlatan zub: „Znam da nije ti lako, al’ danas nemoj biti grub,
nego zapovedi šta ćemo svirati“.
Svirajte mi Jesen stiže dunjo moja, jesen rana,
nek zazvone tambure u transu
Znam da nije pesma ova za veselje i svatovac,
al’ ja moram čuti tu romansu.
Svirajte mi Jesen stiže dunjo moja,
al’ polako, da mi ne bi koja reč promakla.
Sklon’te čaše i bokale, razbio bih svet od šale,
da je samo slučajno od stakla.
Dunjo moja..
Retko odlazim kući, a pišem još redje
i slike su bledje i bledje, a lepe potiskuju ružne.
Al’ nekad poručim piće i tako to krene,
pa stignem u svatove njene, sve prave su ljubavi tužne.
Nikom ne pričam o tome, brzo dodje taj talas i znam da ću da potonem.
Spas mi donose cigani, oni imaju srce za svakog od nas, briga njih
Oni me pitaju šta da sviraju.