Nekako s proljeća
Nekako s proljeća
uvijek meni doluta
neka čežnja tamna,
tiha mudrost davna.
Spuštam ja stare kofere
na perone sudbine.
To je miris zrelih godina.
Moj kaput baš je težak, najdraža.
Nekako s proljeća
ja se sjetim starih drugova.
Probude se u meni
svi derneci pijani.
Tad nosim stare cipele,
one znaju moje ulice.
To je boja crnoponoćna.
Moji koraci baš su teški, najdraža.
Ref.
I opet taj osjećaj samoće,
kad neće nikog mene krene i hoće.
I opet mrakom svoje pjesme bojim,
pijan od želje za usnama tvojim.
Sav sam ti od ludila, nekako s proljeća.
Nekako s proljeća
sjeti mene nepravda.
Na pobjede, poraze
i sve lažne obzire.
Napravim račun praštanja
popijem pusta maštanja.
To je ukus lijepog kajanja.
Moji kapci baš su teški, najdraža.
Nekako s proljeća
noć mi oči otvara.
Nemam san da uhvatim,
nema dana da ne izludim.
A hoću da te vodim ja
tragom sunca, jugom maslina.
To je dodir tvojih bedara.
Moja duša baš te voli, najdraža.