Crvena Jabuka (duet Kemal Monteno)

Nekako s proljeća
uvijek meni doluta
neka čežnja tamna,
tiha mudrost davna.

Spuštam ja stare kofere
na perone sudbine.
To je miris zrelih godina.
Moj kaput baš je težak, najdraža.

Nekako s proljeća
ja se sjetim starih drugova.
Probude se u meni
svi derneci pijani.

Tad nosim stare cipele,
one znaju moje ulice.
To je boja crnoponoćna.
Moji koraci baš su teški, najdraža.

Ref.
I opet taj osjećaj samoće,
kad neće nikog mene krene i hoće.
I opet mrakom svoje pjesme bojim,
pijan od želje za usnama tvojim.
Sav sam ti od ludila, nekako s proljeća.

Nekako s proljeća
sjeti mene nepravda.
Na pobjede, poraze
i sve lažne obzire.

Napravim račun praštanja
popijem pusta maštanja.
To je ukus lijepog kajanja.
Moji kapci baš su teški, najdraža.

Nekako s proljeća
noć mi oči otvara.
Nemam san da uhvatim,
nema dana da ne izludim.

A hoću da te vodim ja
tragom sunca, jugom maslina.
To je dodir tvojih bedara.
Moja duša baš te voli, najdraža.